Sevdalinke

"Sevdalinka je bosanska, gradska ljubavna pjesma, pri cemu rijec "bosanska" geografski odreduje autohtnost sevdalinke, rijec "gradska" urbanost, a rijec "ljubavna" sadržajnu tematiku." (Omer Pobric)

"Sevdah nije samo rijec - to je imaginarni ambijent ljepote, u cijem nepreglednom prostranstvu duše - koje osjecaju, pronalaze zrna radosti i formirajuci mozaik cine sebi životom lijepim... U sevdalinkama su naši prvi drhtaji uzneseni culima, prvi dodiri i prva sabjeranja u mraku - kad je covjek sam sebi dovoljan jer nije sam - u sevdahu je... Sevdah je, po meni, aura koja okružuje covjeka, nepojavnog je oblika i ne može se vidjeti, ali svaki pojedinac, koji artikulira estetiku kao sastavni dio življenja, može i u najmanjem obliku i u najmanjem prostoru ocutiti sevdah. SEVDALINKA JE NAŠA PJESMA O NAMA. (istakao S.V.) (Omer Pobric: Miruh Bosne. Visoko, 2002.)

"Sevdalinka nije prosto pjesma o ljubavi, ona je pjesma o SEVDAHU. U tome je sadrzana njena specificnost i sustina. Ona je pjesma slavensko-orijentalnog emocionalnog oplodjenja i spoja: orijentalnog-po intenzitetu strasti, po sili i po potencijalu senzualnosti u njoj, slavenskog-po snatrivoj, neutjesnoj, bolnoj osjecajnosti, po sirini njene dusevnosti. Sevdalinka je, u stvari, lirski monolog zene, koja na emocionalno-subjektivnom planu prati podtekstualno zbivanje u njegovu apstrahiranom toku i nakon njega, monolog njena vlastitog osjecanja kao rezonanca i kao komentar ljubavi i zivota." (Muhsin Rizvic: Panorama bošnjacke književnosti. Sarajevo, 1994.)

"Sevdalinka, jedan od najreprezentativnijih žanrova naše usmene književnosti i naše narodne umjetnosti opcenito - mogla je nastati kada su istocnjacki oblici življenja bili potpunije shvaceni u onom dijelu stanovništva Bosne koje je primilo islam, kada su se oblikovale specificne gradske sredine sa svim potrebnim institucijama, kada su se potpuno izgradile gradske cetvrti - mahale, u kojima su kuce, prema mogucnostima domacina, imale posebne prostore: ogradenu avliju sa kapidžikom, bašcu sa cardakom, ašik-pendžer i drugo, dakle kada se život poceo odvijati u onom ambijentu koji cini dobro poznata zbivanja u sevdalinci. To se moglo zbiti pedesetak godina nakon pada Bosne pod osmansku vlast, tj. pocetkom XVI stoljeca, a kako se u nacinu života nije ništa mijenjalo sve do okupacije Bosne i Hercegovine 1878., može se smatrati da zlatno doba života sevdalinke traje do ovoga datuma. Sevdalinka se tada još uvijek ne gasi, ali se narušava cjelovitost životne podloge iz koje se ova pjesma radala, jer prodorom zapadnjacke kulture življenja pocinju išcezavati neki od oblika života iz kojih je ona nicala, pa se gube okolnosti u kojima se mogla nesmetano, dalje razvijati.
U dugom višestoljetnom životu, u razlicitim slojevima gradskog stanovištva, stvarana je i pjevana sevdalinka na djevojackim i momackim sastancima, u kolu, na sijelima, svadbama i drugim porodicnim skupovima, u avliji, u bašci, u kuli, na cardaku, u kucnim odajama, na tefericu, na putu, na akšamlucima, u hanu, iduci kroz mahalu, jašuci na konju, na meraji, u lovu, na gradskim tvrdavama, u zatoceništvu, na vojnim pohodima, pod tudim nebom...
...Stroga izdvojenost žene, koju je zahtijevao islamski moral, odrazila se u muslimanskoj gradskoj sredini i na kulturu stanovanja, koja se dijelom prenijela na cjelokupno gradsko stanovništvo: imucnije kuce imale su odvojene muške i ženske odaje ili cak zasebne zgrade, selamluke i haremluke te muške i ženske avlije, ogradene visokim zidovima ili tarabama s ciljem da se ženska lica zaštite od pogleda izvana, ali takoder i da se sakriju, u posve uskom sloju stanovništva, u djevojackoj dobi, i od vlastitih rodaka, odraslijih muškaraca. Umjerenija izdvojenost djevojaka, provodena u vecem dijelu gradskog stanovništva, vodila je posebnom obliku ljubavnog susretanja, ašikovanja, postupnog ljubavnog upoznavanja, sa pouzdano utvrdenim pravilima ljubavnog ocitovanja prema kojima su se prilicno odredeno znali mjesto, vrijeme i okolnosti pod kojima su se slobodno smjeli sastajati mladici i djevojke: najcešce petkom, poslije podne, ali i drugim danima i u drugo doba dana, na kapiji ili ašik-pendžeru, gustim drvenim rešetkama, mušepcima, prekrivenom prozoru isturenom na sokak. U dane odredene za ašikovanje momci su u grupicama šetali sokakom, a djevojke su se nalazile na ašik-pendžeru ili su virile kroz otškrinuta avlinska vrata. Jedan od oblika sporazumijevanja u ovom nacinu ljubavnog upoznavanja bila je pjesma, sevdalinka, kojom se sa unutrašnje strane mušebaka, odnosno baštenskog ili avlijskog zida i taraba (ženski glas) odgovaralo na izazov pjesmom sa druge strane (muški glas).
...U metrickom pogledu vrlo raznovrsna - sevdalinka se pojavljuje cak u šest metrickih varijanti - prenijela je u naše doba rijetke oblike stiha: trinaesterac - Uzeh dugum i maštrafu, podoh na vodu, jedanaesterac - Ja kakva je Đulbegova kaduna, simetricni, lirski deseterac - Djevojka vice s visoka brda, i nesimetricni 'rjedi' osmerac - Ja svu noc ležah, ne zaspah, dok su najucestaliji stihovi naše narodne pjesme i u sevdalinci najcešce susrecu: simetricni osmerac - Put putuje Latif-aga, i nesimetricni 'epski' deseterac - Pošetala Hana Pehlivana." (Munib Maglajlic: 101 sevdalinka. Mostar, 1978.)

"Sevdalinka je u tradiciji Bošnjaka znana kao pjesma o ljubavi dvoje ašika, o njihovu sevdahu - najuzvišenijem i najosmišljenijem sadržaju života. Sevdalinka je ovaj na-rod u isti mah oplemenjivala i kultivirala sevdahom - najkrhkijom i najmocnijom silnicom opstojanja...
Danas kad se rijec sevdalinka izusti, naprije se pomisli na melodiju znanu po vilovito-raskošnoj izvedbi. Ta melodija u nama pobuduje bajne uspomene na staru Bosnu, njenu cudesnu prošlost, brojnim pjesmama opjevanu. Svako opisivanje ove pjesme pretpostavlja evokaciju stare Bosne turskoga zemana i austrougarske uprave.
U najužem pojmovnom znacenju sevdalinka je rijedak i cudesan spoj melizmatskog i lirsko-poezijskog žanra muzickog i usmenog folklora, sa sevdahom, ljubavlju mladih u svome jezgru. Inspiracija je i korijen vecine sevdalinki u ljubavi, ali se time ova pjesma ne iscrpljuje. Kultiviranim ambijentalno šeherskim i dokumentiranim lokalnim i osobnim obilježjima sevdalinka je nadrasla emociju ljubavi iz koje je izrasla. Kroz petstoljetni kontinuitet usmene i muzicke tradicije sevdalinka je postala stjecište i emanacija brojnih sadržaja i formi duhovne kulture Bošnjaka.
…Svakom sevdalinkom slutimo i otkrivamo sebe, tajanstva vlastite duhovnosti. Spoznajna je otvorenost markacija estetske strukture sevdalinke. Stoga je ova pjesma emanacija muzicke i usmene tradicije Bošnjaka, njihove psihologije i mentaliteta. U njenu kajdu, ritam i stih se valja uživjeti, nad rijecju se zaustaviti, oživjeti joj transcendentalno-metafizicki sjaj, cjelovitu poezijsku viziju.
...Sevdalinka u covjeku pobuduje najnježnija i najplemenitija osjecanja i duhovna stanja: radost, rahatluk, najuzvišenije trenutke ispunjenja samoostvarenjem, trenutke koji su nam u životu tako blizu, a cesto nedostižni.
Sevdalinka je kao nedostižni Johan Sebastijan Bach - vilovito jedinjenje bica i kosmosa. Oplemenjenje i ozarenje. Neiscrpan lirski potencijal koji budi sjetu, samopreispitivanje smisla i mjesta covjeka u životu.
...Treba duhom dorasti do njena rafinimana, koji od interpretatora, solo izvodaca i od muzicara iziskuje visoko duhovni napon. Podsjetimo na jednu, u naše doba rado slušanu "sevdaliju", znanu po raskošnoj solo izvedbi vrhunskog interpretatora Himze Polovine: Ima l' jada k'o kad akšam pada, kad mahale fenjere zapale, kad saz bije u pozne jacije, kad tanahni dršcu šadrvani..." (Rašid Duric: Trajna tradicija. Wuppertal-Tuzla, 2000.)

"Sevdalinka (ljubavna pjesma, pjesma o ljubavi) u kulturi bosanskih Muslimana ima posebnu ulogu. To je narodna pjesma u kojoj je u jezgrovitom muzicko-književno-jezickom obliku iskazano jedno autenticno narodno bice, prepoznatljive ambijentalnosti, naglašene senzualnosti i životne i opceljudske tragicnosti. Sevdalinka je odražavala posebnost i izvornost caršijskog bosanskog ambijenta, njegovih ducana i bazerdžana, mahala i bašca, izvora i rijeka, momaka i djevojaka, njihove ljepote, mladosti i sevdaha. Kroz nju je na jedan neponovljiv, umjetnicki uvjerljiv nacin opjevana ljepota življenja i mladosti, kao i ljubavna i životna bol, ali je tu, kao rijetko gdje, postignuta i ljepota i autenticnost rijeci i izraza. Tu prepoznajemo umjetnicki transformiran govor bosanskih šehera i kasaba u vrijeme turske vladavine, puls i ritam toga govora. Kroz taj govor narodni nepoznati pjevaci udahnuli su mirise i ispili sokove iskonske ljepote osjecanja, postižuci zadivljujuci sklad izmedu izvornosti osjecanja i jezickog izraza kojima se ona iskazuju. Istraživanja sevdalinke sa književno-historijskog aspekta pokazuju da ta pjesma nastaje, živi, i mijenja se i bogati u bosanskim mahalama i caršijama, da je ona izraz tog nacina življenja, poimanja života i ljubavi. Njena žarišta su centri orijentalne materijalne i duhovne kulture u Bosni, prije svega Sarajevo, a onda i druge vece, pa i manje kasabe širom bosanskoga pašaluka." (Dževad A. Jahic: Jezik bosanskih Muslimana. Sarajevo, 1991.)

"Vidio sam i takvu situaciju, gdje jedan nas pjevac sevdalinki, inace i intelektualac, zamoljen od grupe stranaca da otpjeva jednu od tih pjesama, zapada u grdnu nepriliku i trazi sve moguce nacine da tome izbjegne. Upitan kasnije zasto se nije odazvao molbi tih radoznalih ljudi, priznao je da uistinu "NIJE MOGAO". Ne samo zato sto ta nasa pjesma nije evropski salonski frizirana i sto bi svojom egzotikom mogla da djeluje na te ljude cudno, neugodno, mozda i smijesno, nego i zbog "samoga sebe". Kako? Zasto? Zato sto bi pred tim ljudima svoje pjevanje osjecao kao neko razgolicavanje, dusevnu denudaciju, psihicku "nepristojnost". Elementarna stvarnost izrazena je i suvise neposrednom fiziologijom tonova i uzdaha, forma koja je van evropske muzicke konvencionalnosti, uopce ta elementarna zapadnjacki i estetski netusirana osjecajnost mogla bi da povrijedi estetsku mjeru i ukus zapadnjaka…Dok se zapadnjacka muzika osjecala kao "pragmaticna" ili "apsolutna muzika", kao koncertna ili operska literatura, samo muzikalno, estetski, pa i filozofski, bosanska pjesma jecala je i jaukala, odnekud iz dubine, strujala je zilama i nervima i kupila krv u srce…Poslije prijelaza u mladicke godine moj odnos prema toj, i uopce narodnoj pjesmi, iz osnova se promijenio: poslije duze inkubacije izbila je i "infekcija": BACILLUS BOSNENSIS, iako mi djedovi nisu Bosanci, usao je u krv, a sa dna duse, negdje iz atavistickih dubina, javila se zica da zazuji i na najprostiju hamalsku pjesmu. Osjetio sam i to da to nisu "primitivne" pjesme, nego, u stvari, vrlo "teske" pjesme…U toj psiholoski duboko i snazno izrazenoj strukturiranosti ova pjesma nalazi korijen svoje monodicnosti "koja se u svom bicu moze da iscrpi samo sa dna licne, individualne psihe." (Vladimir Dvornikovic: Karakterologija Jugoslovena. Beograd, 1990.)

"…Jednog aprilskog jutra, zapravo zore, 1946. godine probudio me neki nepoznati ritmicki zvuk i pjesma. Bilo je to cudno pjevanje DUBOKO LJUDSKO, NEKAKO DREVNO I ISKONSKO, A BLISKO I DRAGO u isto vrijeme. Pogledao sam kroz prozor i ugledao nekoliko seoskih kola: i na njima svatovi, u bijelim i sarenim zivopisnim nosnjama. Neki brkajlija sa crvenim omotacem oko glave lupao je sa puno smisla za ritam u tupan od govedje koze, a pjesma se orila, budeci gradjane iz njihovog posljednjeg jutarnjeg sna: Sta u dvoru zubor stoji, sta ono vele? Hej, ono majka sina zeni, pa se vesele! Svak se tome radovase, majka najvise… Taj mali, ali vrlo impresivan dogadjaj vratio me u carstvo djetinjstva, u svijet njegovih carolija, u dane kad se sve gleda rasirenim ocima. Prisjetio sam se mnogih pjesama koje su pjevale moja majka, sestra, strina, moje komsinice: Duda, Dzevahira, Bosiljka… Znao sam da su to pjesme primitivnog izraza, ali istinite i jos zive, nenatrunjene jednom kvazicivilizacijom, interesantne i lijepe. …ZAVOLIO SAM SEVDALINKU. Ona mi je vratila ljubav prema vrijednostima, koje sam nepromisljeno, ali i opravdano bio zagubio. Lirska narodna pjesma je jos interesantnija. Njen glas nam dolazi iz dubine prastarog, drevnog i neshvatljivog. I bas zahvaljujuci toj pjesmi mozemo da osjetimo duh i dah drevnosti, mozemo da predocimo sebi odnose iz patrijahalne sredine kao i nacin zivota i misljenja kakav je bio davno i jucer. Danas je ta pjesma, manje-vise, sa sebe zbacila svoje utilitaristicke primjese i BLISTA CISTA KAO BISER koji smo izvadili iz skoljke sa dna tajanstvenog mora. Njen izraz je precizan, koncizan, blizak. On i danas moze da bude uzoran. On je u stanju da poluci takve ekspresije da poetske igre modernih pisaca, nasih savremenika, mogu da nam izgledaju manje uspjele, isforsirane, nevjeste, ako ih uporedimo s nekim nasim pjesmama, zagonetkama i poslovicama." (Mehmedalija-Mak Dizdar: Izabrana djela. Knjiga III. Sarajevo, 1981.)